Science o uzrocima homo­seksualnosti

Nedavno je u časopisu Science, jednom od najuglednijih znanstvenih časopisa, objavljeno istraživanje o uzrocima homoseksualnih sklonosti kod ljudi. Istraživanje je naprav­ljeno na velikom uzorku od gotovo pola milijuna ispitanika u dobi od 40 do 70 godina u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a nakon toga i usporedno testiranje na oko 15.000 ljudi u SAD-u i Švedskoj. U svim ljudskim zajednicama i obama spolovima između dva i deset posto pojedinaca kažu da su imali seksualne odnose isključivo s istim spolom ili kao dodatak seksualnim odnosima s partnerima suprotnog spola. Homoseksualna privlačnost postoji i u obiteljima, a činjenica da je vjerojatnija u jednojajčanih nego dvojajčanih blizanaca ili druge braće i sestara govori da postoje genetski utjecaji. Studija pokazuje da više stotina gena utječe na ljudsku seksualnost, a ne samo jedan gen, kako se nekad mislilo. Ali kad je testirano koliko ti geni pridonose homoseksualnom ponašanju, ispalo je da je kombinirani utjecaj između 8% i 25%.

Članak u časopisu Science

Analiza je pokazala da različita genetika utječe na mušku i žensku homoseksualnost, a autori nadalje pretpostavljaju da to daje veći prostor mogućem utjecaju hormona, kao i društva. Kako se učestalost pojavljivanja homoseksualnosti tijekom vremena mijenja, autori pretpostavljaju da društvena okolina također može imati utjecaja. Najveća je zamjerka studiji da proučava samo skupinu ljudi između 40 i 70 godina i da testira ljude iz ograničenoga zemljopisnog područja (UK, SAD i Švedska). Ipak, studija pokazuje da je ljudska seksualnost vrlo kompleksna (višedimenzionalna) te da privlačnost istog spola nije nužno obrnuto razmjerna privlačnosti suprotnih spolova. Drugim riječima, moguće je da netko bude snažno seksualno orijentiran na oba spola podjednako, što dovodi u pitanje uporabu tzv. Kinseyjeve skale, u kojoj je s nulom označena heteroseksualnost, a sa šest homoseksualnost uz kontinuum svih mogućih vrijednosti između toga. To ukazuje na potrebu dodatnog istraživanja biseksualnosti i aseksualnosti.

Autori su jasno u članku rekli da njihov znanstveni rad ni na koji način ne daje konačan zaključak o tome do kojeg stupnja priroda i odgoj utječu na homoseksualnost. Geni utječu na orijentaciju, ali ona nije određena samo genima. Dakako, postoje i razne druge studije. Nekoliko ih izvještava da bi i imunološki utjecaji mogli biti važni jer postoji statistički značajna povezanost broja starije braće (ali ne i sestara) s učestalosti homoseksualnosti u muškaraca. Jedna grupa znanstvenika mjerila je reaktivnost ženskih antitijela na dva proteina (PCDH11Y i dvije vrste NLGN4Y) koji su nađeni samo u muškaraca, ali i u muškom mozgu fetusa. Pronađeno je da majke sinova homoseksualaca, a posebno onih s većim brojem starije braće, imaju značajno višu razinu antitijela za oba oblika proteina NLGN4Y nego kontrolni uzorak žena, koji uključuje i majke heteroseksualnih sinova. Čini se da neke žene za vrijeme svoje prve trudnoće ili nešto malo nakon rođenja prvog sina na neki način dobiju tu stranu tvar (protein NLGN4Y) i počinju razvijati imunološki odgovor. Zbog toga u kasnijim trudnoćama u kojima nose sinove velika količina antitijela protiv tog proteina može promijeniti razvoj mozga. Tu je riječ o relativno malim uzorcima, ali studija svejedno potvrđuje da je seksualna sklonost komplicirana i da nije samo genski predodređena.

Znanost zasad nema jasne zaključke o uzrocima seksualne orijentacije pa se preporučuje oprez da tvrdnjama kako sve znamo dodatno nepotrebno ne stvaramo antagonizam među ljudima (mi i oni). Ljudi su skloni stvari pojednostavniti da ne moraju mnogo razmišljati (to je za mozak energijski najpovoljnije) pa onda tako složenu stvar kao što je seksualna sklonost rado svode na jedan jedini faktor (jednu dimenziju) kojim sve objašnjavaju. Tu se onda otvaraju prostori za promašene pokušaje mijenjanja nečega što uopće ne razumijemo niti znamo kontrolirati. Čak i kada znanost bude znala mnogo više o tom pitanju, otvarat će se etička pitanja o tome što učiniti s tim znanjem.

Ako budemo znali povećati ili smanjiti učestalost pojedine seksualne orijentacije, pitanje je u kojem to smjeru činiti. Odgovor će ovisiti o tome koga pitate. Dakako da bismo trebali poštivati one koji su drukčiji dok god svojim ponašanjem ne ugrožavaju slobodu drugih. Ipak, ima i zanimljiva stvar s diskriminacijom, a to je da ona nije nužno negativan pojam. Recimo da na nekom prijemnom za glazbenu školu želite napraviti razliku između onih koji imaju sluha i onih koji ga nemaju. Tu je pozitivna diskriminacija  potrebna da bi škola mogla napredovati. Čak je dobra i za one koji nisu primljeni. Otkrit će neki drugi svoj talent koji će njegovati i razvijati. I udarac u stražnjicu korak je naprijed, kaže narodna poslovica. Vjerojatno zato što čovjek odskoči kad takav udarac dobije.

Slično je i u znanosti i svim drugim ljudskim djelatnostima. Kad god u nekoj sredini kažete da je sve jednako dobro, odustali ste od vrednovanja i zauzvrat dobili nepoticajno društvo u kojem se kompetencije ne cijene, odnosno odustali ste od meritokratskog društva. U razredu samih odlikaša petice nemaju vrijednosti. Tu je dosta važno da znamo objektivno izmjeriti kad je nešto bolje ili lošije jer bez mjerenja možemo samo završiti s peticama podijeljenim svima u školi.